Gospe naša, vrelo zdravlja, veljački te puk pozdravlja

veljaci crkvaŽupa Veljaci smjestila se na prostoru primorske, mediteranske i nizinske Hercegovine. Kraj je to koji na jugu i zapadu graniči s Metkovićem i Vrgorcem u Republici Hrvatskoj i uskoro Europskoj uniji, na sjeveru s Grudama i Širokim Brijegom, a na istoku s Čapljinom i Čitlukom. Veljačka sela se zajedno s cijelom ljubuškom općinom nalaze na sjecištu značajnih

prometnica prema Mostaru (udaljenost 36 km) i Sarajevu (170 km) te Makarskoj (55 km) i Splitu (120 km). Zanimljivo je spomenuti kako prosječna godišnja temperatura u ovom pograničnom i vodom bogatom kraju iznosi 15˚C, tako da je tlo pogodno za agrikulturu; s mnogo sunca i obiljem vode nudi poljoprivredni raj za uzgoj povrća, žitarica, ali i duhana…

ve
Kada netko spomene ime Hercegovina, mnogi odmah pomisle na velike vrućine, suše, zmije i nepregledni kamen, a zlobnici će odmah pomisliti i na „ustaše“ te narod koji se nikako ne odriče svoje katoličke vjere i hrvatske nacije.
Ipak, uz nadaleko poznati krški hercegovački reljef i sušu, ljubuški kraj ima više plodnih polja nego što bi čovjek očekivao: Veljačko, Vitinsko, Studenačko, Jezerac, Rastok i naravno Ljubuško. Njih natapaju u tom kraju troimena rijeka Tihaljina – Mlade – Trebižat i njezini pritoci Vrioštica, Studenčica i Lukoć.
U tom plodnom kraju bogatom vodom, dva-tri kilometra od granice s Hrvatskom, nalaze se Veljaci. Istoimeno selo i župa sv. Ilije proroka koju čine još mjesta: Grab, Vašarovići i Orahovlje, kao i brojni zaseoci smješteni u zapadnom dijelu Ljubuškog polja.

 

Drevno ime Veljaci i nekada neplodno tlo

 

Ime Veljaci prvi put se spominje 1395., i to u darovnici bosanskog kralja Stjepana Dabiše koji istoimeno mjesto daruje svojoj kćeri Stani u trajni posjed. Nakon njezine smrti posjed je trebao pripasti Staninoj kćeri Vlatki, supruzi plemića Jurja Jurjevića.
Povijest ne govori da je područje bilo pretjerano naseljeno, što i ne čudi ako imamo na umu da je riječ bila o zemljištu s nereguliranim protokom vode koja je bila izvorom raznih zaraza. Osobito velike zasluge za osposobljavanje neplodna tla za uzgoj biljnih vrsta (melioracija) ovih polja bogatih vodom, pripadaju nekadašnjem gospodaru Hercegovine Ali-Paši Rizvanbegoviću. Tako je polje koje je bilo sušno kad je trebalo vodu, a puno vode kad je ne treba, s mnogo nepristupačnog zemljišta i komaraca, preuređeno u obradivu površinu izvanredne kvalitete.

 

                                                                                                                    Pogranična župa

 

Između tih rječica, oranica, zasađenih polja i razbacanih zaseoka smjestila se jedna, moglo bi se reći, drevna i nekada prostorno velika župa. Ne nalazi se kako bismo očekivali uz središnju prometnicu, a malo je i zaklonjena od pogleda. Ipak ju nije teško naći.
Nju danas pastoralno opslužuju fra Ljubo Kurtović, te fra Ivan Kvesić i fra Ivan Matijašević, svećenici Franjevačke provincije Uznesenja BDM-a. Kroz ugodni razgovor u župnom uredu i crkvi, od dinamičnog i kompaktnog trojca saznali smo mnogo toga što nismo znali o ovom kraju. Dosta pozitivnog, ali i onog negativnog.

lj

U župi Veljaci danas ima 2 660 vjernika u 736 kućanstava. Kako kažu naši sugovornici, odnos naroda prema svećenicima i vjeri općenito je zadovoljavajući, međutim u usporedbi sa župama Široki Brijeg ili Posušje je „tvrd“ i mogao bi biti bolji. Narod je čudan i svojeglav.
„Narod ovdje je fizički vezan za vrgoračku kotlinu koja je bila poznata po partizanima i krijumčarenju. Ovo je granično područje, a uz njega se veže nezakonita trgovina svim i svačim. Također je na ovaj kraj izvršio utjecaj prošli sustav, pogotovu iz Dalmacije. Svakako je mentalitet čovjeka u Širokom Brijegu drukčiji nego ovdje. Od crkve je granica jedan ili dva kilometra, odmah je tu Vrgoračko polje i autocesta, što mnogo utječe na mentalitet naroda koji se teško može promijeniti. U župi imamo nekoliko odraslih, nekrštenih. Zbog podneblja i poljoprivrede mnogi su navikli raditi i nedjeljom i blagdanima. Određeni broj župljana je kršten i krstit će djecu, ali ne idu u crkvu. Mentalitet je mnogo drukčiji nego u našeg naroda u unutrašnjosti, gdje ljudi imaju mnogo više osjećaja za vjeru“, rekli su nam fratri u razgovoru nadopunjujući jedni druge.
Kao pozitivan primjer „vjerničke oaze“ u pograničnom pojasu, navode župu Ljubuški koja se uvijek izdvajala po broju vjernika i njihovu odnosu prema Crkvi.
Prema riječima župnika, u sve tri crkve, župnoj i dvjema filijalnim – u Grabu sv. Ive i u  Vašarovićima sv. Stjepana Prvomučenika – na nedjeljnoj misi bude oko 1 000 vjernika. Moglo bi se reći tko ide u crkvu, ide stalno, a tko ne ide, ne ide nikako. Čini se kako nema sredine u cijelome kraju.
Zanimljiv je slučaj da neke od kuća koje su najbliže crkvi nemaju nikakve kontakte sa župnim uredom. Stvar „principa“ i događaja iz prošlosti čije začetke više nitko i ne zna, ali se tradicija nedolaska u crkvu nastavlja, iako su se promijenili i sustavi i države.
Vjeronauk se održava u župnoj crkvi i po filijalama; djeca se temeljito pripremaju za sv. pričest, a svake druge godine mladi u višim razredima osnovne škole za krizmu. Veljački fratri ne drže školski vjeronauk i kažu kako je prošle godine bilo oko 50 prvopričesnika, a ove oko 30, što je u današnje doba sasvim solidna brojka budući da župa ima više od 200 starijih momaka i skoro 100 neudatih cura, te oko 130 obitelji u kojima je samo po jedan član.

 

Župa je dala pet živućih svećenika

 

Ne postoji „službeni“ župski zbor koji bi sudjelovao na natjecanjima i kulturno-umjetničkim manifestacijama, ali rijetko koja misa nedjeljom bude bez mješovitog „ad hoc“ zbora koji svojim pjevanjem uljepšava misno slavlje.
Župa nema ured Caritasa, ali postoji organizirana podjela pomoći najugroženijima. Riječ je o 50-ak obitelji slabijeg imovinskog stanja. Uglavnom su to samci i obitelji u kojima nitko ne radi. Od onih koji rade, većina se bori sa zemljoradnjom, ali danas je teško prodati svoje proizvode na tržištu. Mnogima pomaže i brojna dijaspora koja je iz ovog kraja odlazila u više navrata. Početkom minulog stoljeća zemlja, iako plodna, nije mogla prehraniti brojne obitelji pa su počeli prvi odlasci prema zapadnim zemljama, uglavnom prema SAD-u i Australiji.  Šezdesetih godina uslijedio je novi val iseljavanja, a odlazilo se svuda: najčešće u Njemačku i Austriju. Tako veljački kraj ima brojnu dijasporu koja često donira novac za popravke na crkvi, ali u svoje mjesto donosi i razne običaje.
Prema riječima fra Vlatka, u župi trenutno nema mladih koji se spremaju za duhovna zvanja, međutim Veljaci su dali više svećenika u prošlosti, a trenutno ih je pet živućih. Jedan od njih je veljački župni vikar fra Ivan Matijašević, inače iz sela Vašarovići.
Razgovarajući o odlascima i naseljavanju, saznali smo kako su najčešća prezimena u kraju: Bebek, Pavlovići, Matić, Čuljak, Petrović, Tolj, Bradvica, Jelavić…

lj

Veljački kraj je dao i nekoliko poznatih imena među kojima su zasigurno najupečatljiviji pravnik i političar Vice Vukojević te umjetnik Stjepan Skoko.

 

Osnutak i razvoj stare župe

 

Neizostavna tema je daleka prošlost, pogotovu kada se zna kako je veljačka župa najstarija u Nahijskom (Ljubuškom) dekanatu. Veoma je teško ocijeniti kada je osnovana ova vjernička zajednica. Kao i mnogo drugih župa koje su postojale u širem području, koje možemo nazvati „tamnim vilajetom“, ona se pojavljuje i silazi sa scene dijeleći tako tešku sudbinu katoličkoga puka pod osmanskom vladavinom.
Jedno je jasno, prvi put se župa Veljaci pod tim imenom spominje već 1599., a vjerojatno je mnogo starija. U sačuvanom spisu iz te godine navode se župe pod upravom zaostroškog samostana. Tri od njih bile su na području današnje Hercegovine, a jedna je Veljaci.
Bila je to velika župa za ondašnje (i današnje) prilike, a iz nje su fratri pastoralno opsluživali katolike na području današnjih općina Ljubuški i Vrgorac.

ve
Golema župa koja od 1837. ima sjedište u Veljacima, prvi put se podijelila 1855., kada je od nje odcijepljena kapelanija Humac (župom utemeljena 1866.). Potom su se odcijepili: Klobuk 1867., Vitina 1895., a Šipovača (selo) se najprije 1928. odcijepila od Klobuka i pripojila staroj matici Veljacima, a 1939. utemeljena je samostalna župa.

 

Materijalna izgradnja

 

Veljaci dugo vremena nisu imali župnu crkvu, nakon što je vjerojatno na početku osmanske vladavine bila porušena drevna crkvica sv. Ilije u groblju Mlade. Jedan od župnika započeo je 1863. gradnju župne crkve na ruševinama crkve sv. Ilije, ali taj bogoslužni prostor nikada nije bio dovršen. Mise su se slavile u župskom stanu, a nedjeljom u drvenoj baraci u crkvenom dvorištu.
Zanimljivo je spomenuti kako je izgradnja još jedne crkve započela u crkvenom dvorištu, iza današnje crkve, ali također nikada nije dovršena i ostala je samo na temeljima koji su nedavno uređeni i zaštićeni, a danas služe kao podsjetnik i prostor za slavlje sv. misa na otvorenom.

ve

Mnogi će reći „treća sreća“, ali župna crkva izgrađena je tek 1958., a u sljedećim godinama uređivana u još nekoliko navrata.
Prema riječima naših sugovornika, to je bila prva crkva u Hercegovini, vjerojatno i Jugoslaviji, izgrađena u komunizmu. Radove je vodio dugogodišnji veljački župnik fra Zdenko Galić. Gradnja crkve veličine 24 x 13 metara započela je u rujnu 1957. prema planu ing. fra Pija Nuića, a „ugrubo“ je završena za samo 64 radna dana. Blagoslov crkve obavio je biskup Petar Čule točno godinu dana od početka radova. Zaštitnik crkve je Gospa od Zdravlja. Iako je sv. Ilija zaštitnik župe, u narodu veću tradiciju ima čašćenje Gospe od Zdravlja.
Nakon temeljite obnove nadograđeni zvonik sada ima impozantnih 26 metara, a na njega su postavljeni kupola visoka sedam, i križ visok tri metra.

 

Razgledanje unutrašnjosti crkve

 

Unutrašnjošću ove crkve dominiraju dvije boje, smeđa – boja klupa i stropova, i bijela – boja zidova koja ističe vitraje, rozetu na pročelju crkve te veliki mozaik Gospe od Zdravlja (300 x 220 cm), rad akad. slikara Anđelka Mikulića. 
To se umjetničko djelo ističe nad oltarom i uz zavjetnu sliku Gospe od Zdravlja koja se nalazi na ulazu u crkvu, predstavlja „središnje“ mjesto molitve vjernika koji dođu u ovu crkvu.

ve

Oltar uljepšavaju dva kipa – sv. Ilije s lijeve i Blažene Djevice Marije s djetetom Isusom s desne strane.
Veliko crkveno dvorište krase tri detalja – tzv. Ilijin stećak, rad akademskog kipara Stjepana Skoke, te spomenci poginulim civilima i braniteljima u dvama posljednjim ratovima, koji se nalaze ispred crkve.

ve

 

Slap Koćuša

 

Nakon obilaska crkve i razgovora s franjevcima koji su nas lijepo ugostili, odvojili smo malo vremena i posjetili slap Koćuša koji u Veljacima nastaje od rijeke Trebižat. Rijeka koja nakon što iziđe iz ravnice podno Klobuka nailazi na prepreke, čvrste vapnenačke stijene, te se obrušava s visine od 10 – 12 metara na širini od 30 metara, i tako stvara ovu prirodnu ljepotu. Zanimljivo je spomenuti kako slap Koćuša nema većih oscilacija u količinama vode tijekom godine poput poznatijih Kravica. U blizini slapa mogu se vidjeti stari mlinovi od kojih izgleda neki i danas rade.

ve

Napuštajući Veljake, shvatili smo koji su nered među ljude unijeli blizina neuređene granice i propali politički sustav. Ne smijemo ni pomisliti što će se događati kada Republika Hrvatska uđe u Europsku uniju. Hoće li to donijeti napredak ili nazadovanje, hoće li ljubuška općina postati tranzitna zona za emigrante i krijumčarenje ili će uslijediti napredak?
Ipak, stoji činjenica da materijalni, ali i duhovni napredak jednoga naroda najviše ovisi o svakom pojedincu ponaosob i njegovoj savjesti koja je glas Božji u nama.

 

Uzidaj stećak u cestu i ogradu

 

Srednjovjekovni spomenici zvani stećci zanimljivi su kameni nadgrobni spomenici iz 14. i 15. stoljeća. Na području Ljubuškoga, na 45 lokacija, evidentirano je oko 600 primjeraka stećaka različitih oblika – ploča, sanduka i sljemenjaka, u Studencima, Klobuku, Bijači, Grabu, Veljacima… Nekropola stećaka u Galića ogradi u Bijači ima 35 stećaka, od kojih su nažalost mnogi zarasli u grmlje, a dio je uzidan u cestu Teskera – Vid i u zidove ograde. Na mnogim stećcima nalaze se različiti ornamenti i simboli: oko rubova pleteno uže, a na gornjoj površini i na bočnim stranama križevi, polumjesec, rozete, ponegdje i ljudske figure, te scene lova.

 

Čak devet imena za jednu rijeku

 

Ljubuška općina je poznata po bogatstvu vodenih tokova i bez premca je u Hercegovini. Glavni tok predstavlja rijeka Trebižat. Od svojega izvora kod Posušja, do ušća u Neretvu u Strugama (Čapljina), duga je 50 km. Zasigurno je zanimljivo napomenuti jednu posebnost. Ako od izvora do ušća pratimo rijeku, možemo primijetiti kako joj narod daje devet imena: Culuša – Ričina – Brina – Suvaja – Matica – Vrlika – Tihaljina – Mlade – Trebižat.

 

zurnalizam.blogspot.com

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s