Fra Petar Ljubičić: Lazar ustao iz groba

Ove nedjelje Isus nam predstavlja svog prijatelja. Taj čovjek ima ime, vlastito ime, Lazar, što znači “Bog je pomogao”.

Peta je korizmena nedjelja. Prijeđimo u mislima kratko ovo proteklo vrijeme. U prvoj korizmenoj nedjelji čuli smo kako je đavao iskušavao Isusa. Sugerira mu da misli samo na sebe, da se ponaša sebično.

U drugoj nedjelji Petar, za vrijeme preobraženja, iskušava Isusa, tražeći da ostane izvan svijeta, visoko na brdu.

U trećoj nedjelji neka žena Samarijanka koja je žedna predstavlja čitavo čovječanstvo žedno spasenja. Obraća se…

U četvrtoj nedjelji čuli smo kako Isus vraća vid slijepcu koji je slika svih onih koji su i duhovno progledali.

Ove nedjelje Isus nam predstavlja svog prijatelja. Taj čovjek ima ime, vlastito ime, Lazar, što znači “Bog je pomogao”.

Čitamo na početku ovog ulomka da je Lazar umro i da je pokopan, dok Isus govori da samo spava. Da, Lazar je u grobu povezan povojima i lica omotana ručnikom. On je bez života unutar zatvorenog groba na koji je navaljen kamen, sa zadahom mrtvaca.

Možda Lazar predstavlja sve nas? Možda je to ono što slijepac vidi u trenutku kada počinje gledati oko sebe u ovom svijetu? Nije li to ono što ćemo i mi vidjeti, ako dobro pogledamo oko sebe u svijetu u kojem živimo?

Čovječanstvo je kao taj čovjek Lazar – slabo, frustrirano, vezano, u raspadanju, slijepo, gluho, bez izlaza, mrtvo. U takvom stanju Isus nalazi svog siromašnog prijatelja Lazara, čovjeka kojega je toliko ljubio. Za tim svojim prijateljem Isus plače, a ljudi rekoše: “Gledajte, koliko ga je ljubio!”

Isus zapovijeda da odvale kamen s groba. Pokojnikova sestra misli da to ne bi trebalo učiniti, jer sve je gotovo. Takvo je naše ljudsko razmišljanje: mislimo da se ne može ništa učiniti, naričemo i plačemo nad ovim svijetom, kao nad mrtvacem i puštamo ga da bude mrtvac.

Isus se ne miri s time, on zapovijeda: “Lazare, hajde van!”

A to što čini s Lazarom, to želi učiniti s čitavim čovječanstvom, sa svima nama. Izađimo zato iz svojih grobova. Odbacimo sve čime su vezane naše ruke i noge, sve čime su zatvorene naše oči i uši i živimo povezani s njime.

Ovo čudo trebalo bi učvrstiti nadu u uskrsnuće kod njegovih učenika, jer Lazarov povratak u život tek je blijeda slika onoga što će se dogoditi u Kristu Isusu i sa svima nama. Svi ćemo jednoga dana uskrsnuti. Zato se isplati vjerovati, moliti, živjeti, svoje oči zaklopiti i uskrsnuti i vječno živjeti. Isus Krist je uskrsnuće i život.

“Da si bio ovdje… ” Svaki put bi to mogao svatko od nas reći našavši se u sličnom položaju kao Lazarove sestre.

U nekoga položimo sve svoje nade upravo kad smo očekivali njegovu najveću pomoć, nije ga bilo. Kad je došao, bilo je prekasno. Činilo se tako i u događaju današnjega evanđelja. Isusov prijatelj, Lazar, teško je bolestan. Njegove su sestre uvjerene, Isus je jedini koji može pomoći. Poručuju da neizostavno dođe i spasi prijatelja. A Isus ima vremena. Kad je stigao, bilo je prekasno. Lazar je već četiri dana u grobu. Tijelo se već raspada.

Isus je znao zašto je došao “prekasno”. Ne samo bolesni, nego mrtvi Lazar bio mu je prilika da objavi svoju vlast nad smrću. Razgovor s Martom zapravo je kateheza o njemu samom.

Marta je pritom prošla teški put od vjere u Isusa “čudotvorca”, koji može ozdraviti bolesnoga, do prave vjere u Isusa “Sina Božjega, koji je izvor života.

Najprije Isus, na Martino očekivanje, odgovara, kako bi možda i sada mogao još nešto učiniti, da ga Bog uvijek uslišava, tješeći je da će njezin brat uskrsnuti…

Ali za Martu to nije nikakva novost. Vjeru u buduće uskrsnuće imala je ona kao i mnogi Židovi toga vremena.

“Znam”, odgovara ona, “da će usksnuti u posljednji dan”. Njezin pogled i nada upravljeni su na onaj daleki dan, kad će  Bog mrtve pozvati na novi život. Isus je drugčije mislio. On je samo izazvao Martin odgovor, da bi dao svoj vlastiti i posve novi.

Sa razgovora o uskrsnuću mrtvih prelazi Isus na samoga sebe: Tko vjeruje u njega, ne treba čekati buduće uskrsnuće od mrtvih. On je sam uskrsnuće i život te svaki koji vjerom uza nj prione, postaje dionik toga života, kojega ni smrt ne razara. Isus je sam uskrsnuće i život. On je svojom ljubavlju Lazara dozvao u život.

Vjernik živi i onda kad je umro tjelesnom smrću kao Lazar. Gdje je Isus i gdje je čovjek, koji u nj vjeruje, vrijeme i smrtni čas nema više onoga značenja kojega inače ima. Upravo po Isusu na djelu je Bog – darivatelj života. On je gospodar smrti i života.  U njemu i po njemu sam je život, prisutan među ljudima. On je vjernima ponuda koju mogu prihvatiti.

Za Isusa nije najvažnije kako Marta shvaća uskrsnuće, nego vjeruje li da je on, Isus usksnuće i žovot! Odnos prema Isusu određuje da li netko živi ili vjeruje. To je zapravo za čovjeka prijelaz od smrti u život, a ne tek buduće uskrsnuće.

“Tko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je pre­šao iz smrti u život” (Iv 5,24).

Jednom prije rekao je to Isus svojim slušateljima. Odluka o životu i smrti ovisi, dakle, o konkretnom susretu s Kristom.

Zato Isus Ijude ne poziva na neku daleku budućnost već ih poziva da se sada odluče. – To nikako ne isključuje tjelesnu smrt, neshvatljiva i tajna strana smrti, žalost rastanka ostaju. Ovdje se radi o pitanju života uopće. Riječ je ovdje o međusobnoj ovisnosti ovoga i budućeg života. Mi već sada imamo u sebi temelje onoga života koji će uvijek trajati?

Sigurno će život “poslije smrti” biti sasvim drukčiji, to si ni ne možemo predočiti. Ali će ipak biti isti (ne jednaki), jer je isti izvor iz kojega vjernik već sada živi.

Tko se posve osloni na Božja obećanja koja imamo po Sinu, njega će takva vjera spasiti, usprkos svim suprotnim providnostima, pa i usprkos najvećoj negaciji života koja, nam se pokazuje u smrti.

S Kristom smo u krštenju uskrsnuli na novi život i pozvani smo kako bi jednoga dana bili dionici onoga života koji Krist sada živi u slavi Očevoj. Isus je za nas izvor života kojega ni smrt ne može uništiti.

I danas stoje ljudi na grobovima svojih dragih. Mi također. Često bismo poželjeli da se tom prilikom pojavi Isus kao što je došao probuditi Lazara.

Pitanje koje je Isus uputio Lazarovoj sestri Marti postavlja i nama ovoga trenutka: „Vjeruješ li u uskrsnuće?“ Drugim riječima u život vječni?

Isus je Lazara ponovno oživio. Lazar će ponovno umrijeti. To je samo znak da smrt nije sve, ali još nije pravo uskrsnuće. Uskrsnuće, ono pravo – kako je Isus uskrsnuo – je uskrsnuće na novi život. Svi mi koji s Kristom umiremo, s Kristom i uskrsavamo. Zato je naše uskrsnućee u Kristu Isusu. To znači da se život mijenja, a ne oduzima. Na nebeski način čovjekov se život preobražava, prolazi kroz sjenu smrti u sasvim novi duhovni prostor, prostor božanske punine.

Današnji ulomak njegove riječi poziva nas, da kao Marta, vjerujemo ne u Isusa čudotvorca koji budi mrtve na zemaljski život, jer tim bismo smrt samo odgodili, nego u onog Isusa koji je za se rekao: “Ja sam uskrsnuće i život!”

On to nije bio samo onda, nego je i danas. Isus ne može doći prekasno i ne možemo mu prigovoriti: “Da si si bio ovdje..” On je uvijek ovdje! Danas nam upravo to poručuje!

Umrijeti ćemo – smrtni smo ljudi, živjet ćemo – život nam osigurava vječno živi uskrsnuli Bogočovjek: čeka nas s onu stranu smrti da s nama dijeli svoj život, svoju slavu, svoju sreću…

Isuse, božanski Spasitelju, vjerujemo da si Ti uskrsnuće i život već sada svima nama. Uskrisi i nas na novi život, kako bi Ti bili dostojni svjedoci.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s