Fra Petar Ljubičić: Blagdan Isusova krštenja – prilika da razmislimo o svom krštenju i pripadnosti Njemu

Isus je primio krštenje od Ivana na Jordanu kako bi se ispunilo ‘sve u skladu s voljom Božjom’. Bog je Otac Isusa pomazao Duhom Svetim i silom osposobljavajući ga da nam donese spasenje. Krsteći se u Jordanu, Isus se pokazuje otvoren Božjem zahvatu. Bog šalje svoga Duha da ga ispuni.

On će odsada stalno ići putem kojim ga Duh bude vodio, pa  bile to i kušnje, patnje, stradanja… To Isus sve čini radi nas i našega spasenja kako bi se Duh Božji nastanio među nama ljudima zastalno i kako bismo mogli biti prava djeca Božja.

Primajući krštenje, Isus posvećuje našu pravednost, naše pomirenje s Bogom, našu svetost uBogu, naš život djece Božje…

– Krštenjem potvrđuje potpunu solidarnost s nama grješnicima.

– Isusovo krštenje bilo je i jest poziv na nepres­tani rast i uspon, a istodobno dodirna točka sa svom krštenom braćom u Kristu.

Za nas ostaje tajna vjere ovo krštenje koje Isus traži od Ivana Krstitelja. Je li time želio opravdati i utemeljiti praksu krštavanja u Crkvi? Sigurno! Želio je da sve bude u skladu s voljom Božjom. Isus je savršeno oponašao čovjeka – u rođenju, umiranju…

On uzima naše grijehe na sebe… I želi ih uništiti. On to može jer nosi našu ljudsku narav, koja je grješna. Na taj način već spašava. Tako se njegovo otkupiteljsko djelovanje najavljuje već od prvoga trenutka kao Božja volja da na sebe uzme grijeh svijeta i da ga iznese na križ, gdje ćekonačo biti u njegovoj smrti usmrćen i grijeh svijeta i svi osobni grijesi.

Svi smo mi jednoga dana bili kršteni. Primili smo ga kao nejaka i mala djeca zbog vjere i želje naših rodi­telja. Ni izdaleka nismo bili svjesni, a možda još i danas nismo potpuno svijesni što je značilo i što znači biti kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Snagom Isusova Krštenja primili smo oproštenje grijeha. Snagom Kristove prolivene Krvi primili smo dar Duha Svetoga, znak neizmjerne Božje ljubavi, kojom nas je posinio, kojom smo postali sinovi i kćeri Božje; dakle, učenici Isusovi i članovi Crkve, zajed­nice Božjega naroda. Tako Gospodin obnavlja lice zemlje (Ps 104,30).

– Morali bismo znati: Dok svećenik polijeva po glavi novokrštenika i izgovara riječi naređene od samog Isusa: “Ja te krstim u ime Oca…“, zbiva se najveći događaj u krštenikovu životu. Čudo nad čudesima! U tom trenutku nebo se otvara i s neba silazi trojedini Bog i nastanjuje se u duši novokrštenoga.

Njegova duša postaje novo nebo. Novokrštenik – čovjek – postaje hram Boga živoga, brat Isusa Krista i dijete nebeskoga Oca. Od tog trenutka krštenik je svojina Božja, on pripada Bogu. U njemu započinje novi, božanski život milosti.

Posvijestimo stoga činjenicu da je i u trenutku našega Kršte­nja Otac i nad nama izgovorio iste riječi koje je izgovorio na Isusovu Krštenju: Ovo je sin moj, ovo je kći moja ljubljena!

Što te riječi znače za moj život?

Ti si sin moj ljubljeni! To znači: Meni od sada pripadaš, dragocjen si u mojim očima, ja te neizmjerno ljubim! Pripadaš mojoj božanskoj obitelji, ti si moj! Ti si ljubljeni sin, ljubljena kći, ljubljeno dijete! Imaš pravo na svu moju ljubav i pomoć. Možeš uvijek u životu računati na tu ljubav, u svim trenutcima. Računaj uvijek s mojom ljubavlju! Ljubit ću te uvijek, bez obzira na tvoju nedostojnost i slabost, upravo zato jer sam ljubav sama, jer sam te stvorio iz ljubavi, jer želim da u toj ljubavi budeš savršeno sretan!

Ti si moj ljubljeni! U tebi mi sva milina! Drago mi je vidjeti te. Dragocjen si u mojim očima. Moj pogled počiva na tebi. S tobom sam  stalno i pratim te na svim tvojim putevima. Pogled na tebe izvor je radosti moga srca. Uvijek ti se radujem!

– Zato krštenje zovemo, i to ono uistinu jest, novo rođenje, novo duhovno preporođenje. Tko bi se usudio reći, i tko bi to znao, da sam Isus nije rekao: “Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko” (Iv 3-5).

To novo krštenikovo rođenje sastoji se u svlačenju staroga, grješnog čovjeka i u oblačenju novoga, stvorenog na sliku Božju: čišćenju od grijeha, od mraka, od zloće, od propasti i od pakla i u obla­čenju novog čovjeka, stvorenog na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti, po kojoj čovjek postaje posinjeno dijete Božje, baštinik neba i svih Božjih obećanja.

I to smo svi postali. U nama se svima to dogodilo. Zauvijek smo za Boga obilježeni i zapečaćeni. Je li je to tako? Jesmo li toga svjesni? Na žalost, čest je slučaj da mnogi drže krštenje samo nekim obrednim činom, a ne duševnim stanjem i raspoloženjem.

Krštenje bi trebalo za nas postati ono što je u Novom zavjetu: stanje kršćanskoga života, njegov životni ambijent, rađanje koje mora poslužiti kao uzorak njegovu rastu.

Moramo reaktivirati svoje krštenje!

Svi koji su kršteni u Isusu Kristu pozvani su na svetost, tj. obratiti se, promijeniti i posvetiti…

Biti kršten znači biti pozvan na novi život, život novog čovjeka koji je potpuno opredijeljen i usmjeren na Krista. Trebalo bi poput Krista ljubiti svijet i ljude, biti trajni svjedok Božje prisutnosti u ovom nevjernom svijetu.

Po svetom krštenju smo postali djeca Božja i time dionici ljubavi nebeskog Oca. On nas sigurno ljubi mnogo više nego zemaljski otac. Mi smo po krštenju postali djeca Božja, a ako smo djeca onda smo i baštinici. A ta baština na koju imamo pravo po Božjem posinovljenju jest nebesko kraljevstvo. Krštenje je dakle čin po kojem se postaje član svete Crkve i kojim se briše istočni grijeh i svaki drugi grijeh. To je sakrament i početak milosnoga Božjeg djelovanja, početak koji treba razvijati tijekom cijelog života. Svaki pravi kršćanin je dva puta rođen i dvostrukog je roda, dijete ljudi i dijete Božje.

Krštenje nas oslobađa grijeha, ali i obvezuje da ga izbjegavamo te da se trudimo živjeti životom Isusa Krista. Krštenje je silno velik dar milosti, odlikovanje ali i velika obveza. Taj dar milosti: vjeru, ufanje i ljubav, što smo dobili na krštenju, moramo čuvati, njegovati, odgajati i razvijati.

Morali bismo svaki dan biti sve bolji, savršeniji i savjesniji kršćani. Svoje kršćanstvo u Bogu primljeno na dan krštenja ne smijemo nikada i nigdje sakrivati. Mi svijetom moramo pronositi Isusa Krista, jer nas na to potiče naše krštenje.

Sam Isus je rekao: “Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,16). Ozbiljne su ove riječi. Nije se s njima šaliti…

Bit krštenja najbolje se izražava izrazom “ucijepiti”. Ucijepljepljeni smo u Krista. Kroz njega smo postali sve ono što je on bio i primili sve što nam je pripravio i što ćemo uživati u raju.

Još jednom ponovimo: Kratko i jezgrovito rečeno na krštenju smo:

– postali djeca Božja, prava djeca Božja te Božji život struji u nama

– oslobođeni smo tužne baštine istočnoga grijeha

– postali udovi Kristova mističnoga tijela, sakramenta spase­nja – Crkve

– primili krsnu milost, po kojoj se Presveto Trojstvo nastanilo u nama

– dobili nezasluženi nadnaravni dar vjere, nade i ljubavi te djelujuću

milost da možemo sve ovo cijeniti i živjeti.

Isus je ustanovio krštenje kao kupelj u kojoj se peremo od grijeha i kao izvor vječnoga života. Iako smo po naravi grješni ljudi, kštenjem smo rođeni iz vode i Duha Svetoga za Božji život.

dnevno.hr

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s